3gpking

U zadnje vrijeme Hrvati u Mađarskoj i hrvatska subetnička zajednica Bunjevci u Baji (i Bačkoj) zlouporabom slobode izražavanja mišljenja na internetu bili su izloženi grubim napadima koji su pogodni za izazivanje nacionalne mržnje. Ovi verbalni napadi sadrže cijeli niz konstatacija koje iskrivljuju povijesnu stvarnost i sadrže tvrdnje koje ne odgovaraju činjenicama o podrijetlu i povijesti bunjevačke skupine i njihovom položaju unutar hrvatske zajednice. Radi pružanja objektivnijih informacija Hrvatska državna samouprava smatra potrebnim upoznati javnost o svom stajalištu u pogledu ovoga pitanja.

Skupština Hrvatske državne samouprave izjavljuje da građani u Mađarskoj koji se deklariraju Bunjevcima kao subetnička skupina čine nerazdvojivi dio hrvatske narodnosti u našoj domovini. U ime naše narodnosti odbacujemo bilo kakvo mišljenje po kojemu Samouprava sprječava iskazivanje kulturnog identiteta bilo koje hrvatske zajednice ili oduzima njeno povijesno nasljeđe..

Na temelju vjerodostojnih izvora znanost do danas je jednosmisleno ustanovila da pradomovina Bunjevaca u Mađarskoj su krajevi u Dalmaciji, prostor između Dinare i Svilaje, odnosno Jugozapadna Bosna i Zapadna Hercegovina, dakle ne lijeva pritoka Neretve rijeka Buna koja teče na rubu njihove prapostojbine, kako su svojedobno pretpostavili franjevački pisci u 18. i 19. stoljeću i preko njih i sami Bunjevci u Bačkoj.

Jezgra bunjevačkog pučanstva do pada Beograda (1521.) bili su krajevi kopnene Dalmacije, prostor između Dinare i Svilaje koji su bili sastavni dijelovi Hrvatskoga Kraljevstva (ovdje i toponimi, i planinski vrh čuva uspomenu na bunjevačku skupinu). Odavdje su se raselili uslijed osmanskih osvajanja u 16. stoljeću u druge hrvatske krajeve (Lika, Gorski kotar, podvelebitsko primorje, okolica Zadra), odnosno tijekom 17. stoljeća (između 1607. i 1687.) u Sjevernu Bačku. Ovu teoriju o pradomovini dokazuje i jezik Bunjevaca: njihov govor je ikavska varijanta zapadne grane štokavskog narječja s novom ( ne arhaičnom) akcentuacijom, dakle idiom koji je vrlo blizak suvremenom hrvatskom standardu.  Temeljno leksičko blago bunjevačkog dijalekta je hrvatsko: najvažniji leksički fond, njihov običaj davanja imena i jezično blago njihove vjerske kulture. U njihov govor su se umiješali i elementi dalmatinske hrvatske čakavštine i talijanske posuđenice uz velik broj turcizama što je inače karakteristično i za druge južnoslavenske dijalekte. Njihovi najbliži rođaci i dan danas žive u Hrvatskoj, odnosno hrvatskim većinskim krajevima koji govore isti dijalekt, a bezbroj prezimena bačkih Bunjevaca ima svoje pandane u Hrvatskoj što dokazuje veze nekadašnjih patrijarhalnih velikih obitelji. Bunjevačko pučanstvo koje se otrgnulo u Bačku do danas je sačuvalo brojne elemente svoje kulture koje je donijelo sa sobom iz pradomovine i koji ga povezuju s njihovom braćom u Hrvatskoj.

Uz pomoć bosanskih franjevaca koji su u tursko doba svoju djelatnost proširili na prostor od Dalmacije preko Bosne sve do Budima, zatim preko Redodržave Svetog Ivana Kapistranskog koja je sve do 1900. godine u svom sastavu imala i Slavoniju, Bunjevci u Bačkoj su u prošlosti održavali uske veze i na području visoke kulture sa svojom rodbinom koja je ostala na originalnom hrvatskom jezičnom području. Nije istina dakle, da su Bunjevci u Bačkoj neka izolirana skupina koja nema rodbinu.

  U razdoblju dualizma na područjima s nacionalno mješovitim stanovništvom – kao Sjeverna Bačka - u praksi mađarskih županijskih i lokalnih vlasti u većini slučajeva bila je preferirana asimilacijska politika, nasuprot liberalnom narodnosnom zakonu iz 1868. U interesu olakšanja asimilacije nakon 1867.godine započelo je pretvaranje bunjevačkih pučkih škola u školske ustanove s mađarskim nastavnim jezikom. Iskoristivši relativnu izoliranost Bunjevaca i Šokaca, pa i svih domaćih hrvatskih etničkih skupina s lokalnim subetničkim identitetom i politika mađarske vlade je potpomagala njihovo pomađarivanje. Mađarske vlasti i mađarski povjesničari su vođeni upravo s tim asimilatorskim ciljevima naglašavali lokalnu subetničku svijest tih skupina i u doba dualizma i između dva svjetska rata.

Nakon Prvog svjetskog rata u novoj jugoslavenskoj državi srpska politika je isprva nazivavši Bunjevce katoličkim Srbima nastojala ih asimilirati – osim vrlo malobrojnih pojedinaca neuspješno - u srpsku naciju. U to vrijeme beogradska politika još nije pokušala  Bunjevce razdijeliti od drugih hrvatskih skupina s ciljem njihovog pretvaranja u zasebnu naciju. Ovaj naum je postao političkom praksom tek u vrijeme diktature Slobodana Miloševića.

Svojedobno nasuprot procesima mađarizacije i srbizacije većina bunjevačkih (i šokačkih) intelektualaca nastojala se vratiti hrvatskim korijenima subetničke skupine. Ovo stajalište je zastupao i pomoćni biskup kalački, Ivan Antunović pokretač narodnog pokreta koji je spasio Bunjevce i Šokce od potpunog nestajanja. Iako Bunjevačke i šokačke novine, politički list -koji je on pokrenuo- koristio nazive subetničkih grupa, u svom velikom djelu o povijesti tih dviju skupina (Rasprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcihi Šokcih) 1882. godine biskup je jasno iznio dokaze da pradomovina Bunjevaca je kraj koji i dan danas obitavaju Hrvati istoga podrijetla i govora. U 3. poglavlju knjige pak nedvosmisleno je deklarirao svoju osobnu emocionalnu i svjesnu vezanost za hrvatsku naciju: Na svakom onom polju, koje su poslie nesretnog mohačkog poraza snova zasjeli Slaveni, gdi god je bilo Srbah, tamo je u većem ili manjem broju bilo takodjer Bunjevacah i Šokacah, ili kako se danas volimo nazivati, Hrvatah.“ U početku nisu svi Bunjevci dijelili njegovo stajalište, ali njegovi sljedbenici mlađe generacije oko društva Kolo mladeži već prije 1914. godine su oduševljeno prihvatili Antunovićeve misli i opetovano potvrdili da Bunjevce i Šokce smatraju sastavnim dijelom hrvatskoga naroda.

Tako je činio i veliki borac za školska prava Bunjevaca u Mađarskoj Pajo Kujundžić: I on je bio uvjeren da su Bunjevci dio hrvatstva” da su učenjaci i stariji i mlađi vazda držali da su Bunjevci 'dalmatinskog i ilirskog' roda sinovi, daklem Hrvati”. Glavni urednik najvažnijeg organa bačkih Bunjevaca, tjednika Neven Šandor Rajčić u svom uvodniku 15. 02. 1913. godine jasno potvrdio „Načelo nam je da su Bunjevci i Šokci ogranak naroda hrvatskoga, a naš jezik čisto da je hrvatski".

U novoj jugoslavenskoj državi većina Bunjevaca je postala sljedbenikom hrvatske narodne misli. To ne potvrđuju samo izjave i pisani radovi njihovih političara, crkvenih vođa i intelektualaca, već je to narod dokazao masovnim glasovanjem za Hrvatsku seljačku stranku s kojom se Bunjevačko-šokačka stranka i formalno ujedinila, a također i učlanjenjem u razna društva koja su i u svom nazivu nosili hrvatsko ime, pa i aktivnim sudjelovanjem na masovnim priredbama koje su ta društva organizirala. O tome svjedoči bezborj vjerodostojnih arhivskih izvora, a potvrđuje to i izvješće jednoga Mađara, Józsefa Íjjasa (kasnije je postao kalački nadbiskup, u vrijeme Drugog svjetskog rata djelovao kao apostolski administrator u Bačkoj) po kojemu je u onom dijelu Bačke koji je pripadao Jugoslaviji prije 1941. većina Bunjevaca se osjeća Hrvatom i samo njihov mali dio koji je jače vezan za Srbe ne dijeli to stajalište. Dakle, tvrdnja da je naredba jugoslavenskih komunističkih vlasti iz 1945. primorala Bunjevce da postanu Hrvati, nema veze s povijesnim činjenicama a da ne govorimo o tome što su 1950-ih godina u Vojvodini iz naziva svih hrvatskih kulturnih ustanova koje su bile osnovane 1945. godine iste vlasti brisale hrvatski naziv, a škole s hrvatskim nastavnim jezikom bez izuzetka pretvorili u škole sa srpskim nastavnim jezikom.

Službena politika u Mađarskoj između dva svjetska rata i dalje favorizirala nacionalnu zasebnost hrvatskih subetničkih skupina. Situacija u Mađarskoj ni nakon Drugog svjetskog rata nije pogodovala njima da se vrate svojim hrvatskim korijenima i oslanjanjem na matičnu naciju pružaju otpor sve jačim asimilacijskim pritiscima modernoga doba, jer su tada vlasti forsirale preko jedinstvenog Demokratskog saveza Južnih Slavena jedinstvenu jugoslavensku svijest i srpski jezik u većini hrvatskih naselja u Mađarskoj.  Na tom području je samo posredstvom pojave nacionalnog pokreta u Hrvatskoj 1971. došlo do malog pozitivnog pomaka, ali tek nakon demokratskih promjena poslije 1990. godine i osamostaljenjem Republike Hrvatske je mogla ojačati hrvatska zajednica u Mađarskoj.

U razdoblju od kraja 19. stoljeća do 1990. većina Bunjevaca u Mađarskoj i jezično i kulturno se integrirala u većinsku mađarsku naciju. U većem broju su samo oni sačuvali jezik svojih predaka i bogatu kulturu koja je vezana za njihov jezik koji su po tragu biskupa Antunovića vole sebe nazivati Hrvatima. Istaknuti intelektualci i velikani kulturnog i znanstvenog života Šokaca i Bunjevaca u Mađarskoj od 1918. do danas, pjesnik i pisac Mišo Jelić, dramski pisac i  organizator kazališnih družina Antun Karagić, istaknuti istraživač prošlosti i jezične baštine Hrvata u Mađarskoj Živko Mandić, koreograf, dobitnik Erkelove nagrade Antun Kričković, ili osnivač Hrvatskog kazališta u Pečuhu Antun Vidaković su se jasno deklarirali kao Hrvati.

Svi oni s još mnogim Hrvatima-Bunjevcima u Bačkoj su vrlo mnogo učinili da mađarska javnost upoznaje bunjevačku kulturnu baštinu, ali su oni istodobno posvjedočili da je ta baština sastavni dio sveukupnog hrvatskog kulturnog nasljeđa.

Bunjevačka zajednica predstavlja nerazdvojivi dio hrvatske narodnosne zajednice u Mađarskoj što je dva puta deklarirao i Mađarski parlament. Najviše zastupničko i zakonodavno tijelo uzelo je u obzir mišljenje Mađarske akademije znanosti i utemeljeno, u skladu sa zakonom nije podržalo tretiranje te subeničke skupine kao samostalne narodnosti zbog identičnosti njihove povijesti, kulture i jezika i svijesti s hrvatsvom.

Kontakt

Hrvatska državna samouprava
1089 Budimpešta, Bíró Lajos ulica 24.
telefon:
+36-1/ 303-6093; +36-1/ 303-6094; +36-1/ 219-0827
e-mail samouprave:
samouprava: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. / Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
predsjednik samouprave: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. / Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
e-mail ureda:
ured: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite./ Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Istaknuti partneri

HRVATSKI GLASNIK

MHTI

 RADIO CROATICA

 HMI

SHM

Idi na vrh