O jeziku  Hrvata u Mađarskoj

Hrvatsku manjinu u Mađarskoj karakterizira:

• Znatna raseljenost i geografska nepovezanost područja na kojima žive, od mađarsko-austrijske do mađarsko-srpske granice.
• U govorima (u sedamdesetak naselja) zastupljena su, kao i u Republici Hrvatskoj, sva tri organska narječja: čakavsko (u mađarskom dijelu Gradišća), kajkavsko (u mađarskom dijelu Pomurja i nekoliko naselja u mađarskoj Podravini) i zapadnoštokavsko (dijelom u Podravini, u baranjskoj županiji, oko Pečuha, u selima uz mađarsko-srpsku granicu te u nekoliko sela oko Kaloče i Budimpešte), uz opću napomenu da većina Hrvata u Mađarskoj govori štokavski.
• Ne samo da nisu svi pretci Hrvata u Mađarskoj došli istim migracijskim valom, kao što je poznato uglavnom bježeći pred turcima u sjevernije i sjeverozapadne krajeve, tj. u današnje južne i zapadne krajeve Mađarske, veći se dio Hrvata u Mađarskoj pouzdano može smatrati starosjedilačkim stanovništvom, i to Hrvati uz Muru i Dravu.

Položaj Hrvata u velikoj je mjeri određen povijesnim naslijeđem. Do sredine 18. stoljeća završava doseljavanje Hrvata u mađarske krajeve što će biti presudno za njihovu kasniju sudbinu. Naime, upravo zbog tih okolnosti hrvatska etnička skupina u Mađarskoj, da ih navedem redom kao sami sebe nazivaju: gradišćanski Hrvati, podravski Hrvati, pomurski Hrvati, Šokci, Bošnjaci, Bunjevci, Raci - nisu bile zahvaćene i uključene u proces stvaranja i oblikovanja nacionalne samosvijesti, toliko značajne za postojanje i opstojanje mnogih, posebno manjih europskih naroda u 19. i 20. stoljeću, pa tako i za Hrvate u Hrvatskoj. Hrvati u Mađarskoj nalazeći se izvan tih zbivanja, ne računajući tu dio bačkih Bunjevaca, ostaju u nacionalnom i kulturološkom pogledu na razini lokalno-etničke svijesti, pa se onda sukladno tome može govoriti jedino o postojanju lokalnog jezičnog pa i etničkog koda, tj. nije izgrađen i drugi, općehrvatski nacionalni, kulturološki i jezični identifikacijski kod, a što se manifestiralo u praksi na sljedeći način, a dobrim je dijelom i danas stanje isto: jest, mi smo Bunjevci i govorimo bunjevački, jest da smo mi Šokci i govorimo (divanimo) šokački, mi smo Bošnjaci i govorimo bošnjački, a mi pak budući smo Raci, racki, i svi smo mi dobri katolici kao i naši pretci. No, mi nismo Hrvati već Bunjevci, a prema toj bismo pradigmi mogli supstituirati ostale navedene skupine i rezultat bi bio uvijek isti - nepostojanje zajedničkoga hrvatskoga identiteta. jedino Podravci, Pomurci i Gradišćanci nazivaju sebe Orvatima, Horvatima što ujedno ne znači da kod njih postoji svijest o pripadnosti svekolikom hrvatskom etničkom korpusu. Povezivanju hrvatskih etničkih skupina u jednu cjelinu i postupnom izgrađivanju njihove svijesti o pripadnosti zajedničkom hrvatskom nacionalnom tijelu nisu pogodovali ni vremena koja su slijedila.

Naime, poslije Prvoga svjetskoga rata u tzv. posttrianonskom razdoblju, u teritorijalnom pogledu "pogubno okljaštrenoj" (doslovna prevedenica često rabljene sintagme u mađarskoj državi), u atmosferi opće potištenosti i šoka mađarske nacije zbog posljedica rata, stupanj tolerancije prema nemađarima (osim prema Nijemcima) svodi se na minimum. Takvo društveno ozračje "sugerira" pripadnicima manjina jedini mogući put egzistencijalnog opstanka: što bržu integraciju, zapravo asimilaciju u mađarski nacionalni korpus. To je vrijeme kada se od strane države osnovnim uvjetom za obnašanje i najniže dužnosti u državnom činovničkom aparatu (npr. "malog birova" na selu) postavlja mijenjanje nemađarskog prezimena u mađarsko. Tako su nastala masovna fantomska mađarska prezimena poput Pécsvári od Petranovića, Várnai od Vašćana, Légrádi od Jelića, Keszthelyi od Kolarića, Rigó od Kosa itd.

A onda, da zlo bude još veće, iza Drugoga svjetskoga rata Hrvati su u Mađarskoj bili pogođeni i famoznom odlukom Informbiroa, čime su ionako labavi kontakti između Hrvata u Mađarskoj i Hrvatskoj u cijelosti prekinuti, zamrli, a dio svjesnih Hrvata odveden na prisilni rad u Hortobágy (mađarski Goli otok).

O plodovima unitarizma u Jugoslaviji, i u jezičnom i u kulturnom pogledu, ne može se puno reći jer su oni od 60-tih godina, kada su potpuno poboljšani mađarsko-jugoslavenski međudržavni odnosi,  preslikani i na odnose Hrvata i Srba u Mađarskoj.

Pa iako su se demokratskim promjenama korjenito izmijenili odnosi novonastale i međunarodno priznate države Republike Hrvatske i Republike Mađarske, a u tom sklopu i europska razina odnosa većinskog naroda prema manjinama, jednako tako i zamjetno povećanje skrbi matične zemlje za Hrvate u Mađarskoj, ipak zabrinjavajući proces asimilacije iznenađuje samo one koji ne poznaju prilike otprije.

Izloženi kraći, dakako ne i potpuni, kronološki pregled zbivanja koja su determinirala sudbinu Hrvata u Mađarskoj može poslužiti kao povijesno-politički okvir za prosudbu jezičnoga stanja a posebno odnosa Hrvata, odnosno da budem precizniji hrvatskih  etničkih skupina u Mađarskoj, prema zavičajnom govoru i prem ahrvatskome književnome jeziku.

U hrvatskim se govorima u Mađarskoj generalno može reći da su sva tri narječja proučavana, pa iako je sve veći broj objavljenih radova jedva da ima monografski obrađenih cjelina. Kolika je važnost ovih govora među ostalima i za hrvatsku dijalektološku znanost, kao  i za povijest hrvatskoga jezika uopće neka potvrde dva primjera:

• budući je migracija hrvatskih skupina u Mađarsku završena do polovice 18. stoljeća oni bolje čuvaju neke arhaične osobine nego matični govori. Tako npr. štokavsko-čakavski govori se u (Mađarskoj) županiji Baranji međusobno razlikuju prije svega refleksom jata (ě) a dijelom i akcentuacijom. Iako je riječ o pretežito jekavskim govorima pojedini mjesni govori pokazuju svu složenost realizacije refleksa jata jer supostoje na razmjerno malom prostoru:

ikavsko-ekavski govori (pisak-lešnjak - Kašad-Kásád)
ekavsko-jekavski (breg-vjetrenjača - Kukinj - Kökény)
ikavski - (vinac-kudiljišće - Vršenda - Versend) te
ikavsko-jekavski (cvit-mjera - Semartin - Alsószentmárton)

• Međudijalekatno prožimanje štokavskih i kajkavskih govora dalo je zanimljive rezultate, osim u području leksika i tvorbe riječi, posebno u sintaksi.
• Kajkavski govori u Pomurju i čakavski u Gradišću čine vrijedan doprinos cjelovitom sagledavanje dijakronije tih narječja.

Društveni i gospodarski razvoj, izmijenjen način življenja te eksplozivni prodor medija masovnog priopćavanja snažno se zrcale na hrvatske govore u Mađarskoj. Promjene su u jezičnom smislu dvosmjerne:

• Imajući u vidu povijesno naslijeđe i pouke nije čudno što mađarski jezik postupno postaje zajedničkim jezikom komuniciranja u nekoć homogenim hrvatskim, pretežito seoskim sredinama. Budući utjecaj mađarskog jezika na hrvatske govore i modaliteti rezultata toga utjecaja ne ulaze u predmet naslovom naznačene teme ostat ćemo na razini registriranja tih činejnica.

• U znatno slabijem opsegu na hrvatske govore u mađarskoj kontinurano utječe jezik emisija radijskih i televizijskih postaja u hrvatskoj i hrvatskih manjinskih medija u Mađarskoj.

U kontekstu izlaganja o jezičnoj raznolikosti govora hrvatske manjine, pa u sklopu toga i odnosa hrvatskoga književnoga jezika i dijalekata u Mađarskoj, poseban je problem predstavljao, čak i više nego u bivšoj Jugoslaviji, sam naziv jezika. Naime, kada se poslije II. svjetskog rata formiraju institucije kao što su škole, novine, radio a kasnije itv emisije i za manjine, pa tako i za Hrvate i Srbe, i to zajedničke, po uzoru na tadašnju Jugoslaviju (populacijski je odnos bio 9:1 u korist Hrvata) nastala je prava zbrka. Zapošljavaju se uglavnom Srbi koji su zahvaljujući pravoslavnim vjeroispovijednim školama u međuratnom razdoblju, imali svoj prosvjetni kadar pa onda u imenovanju jezika dominira naziv srpski, rjeđe srpskohrvatski. Tako će npr. u čisto hrvatskim sredinama djeca učiti riječi za koje ranije nikad nisu čula: supa, hleb, pasulj, sveska, dockan, hartija ...

Pogoršanjem odnosa između Mađarske i Jugoslavije mađarske vlasti potenciraju uporabu naziva južnoslovenski jezik. Otuda nije čudno da su do 80-ih godina u Mađarskoj postojale isključivo južnoslovenske škole, južnoslovenske folklorne grupe ...

Takav je odnos rezultirao i odbojnošću prema učenju takvoga južnoslovenskoga književnoga jezika i također pridonosio asimilaciji jer je napuštanje hrvatskoga automatski značilo i prelaženje na mađarski jezik, a time gubljenje ne samo vlastitoga jezika, već i kulture i običaja. Sada je već razvidno da se poznavanje  mjesnoga govora ne promatra u njegovoj pasivnoj datosti, već u komunikacijskoj funkciji. U tom slučaju, dakle, on čini prepoznatljivo obilježje hrvatskoga identiteta u mađarskoj. Pri ovakvoj tvrdnji, osim njegova dijalektna pojavna oblika, dijalektni idiom valja promatrati kao tradiciju koju treba njegovati i čuvati radi uspostavljanja kontinuiteta, jer se ne smije zaboraviti da su ovo dvoje, tradicija i kontinuitet sinonimi kulture, a ona pak bitna odrednica svakog pa i hrvatskog, iako po statusu manjinskog, identiteta.

O postojanju za naše prilike veće, prepoznatljive hrvatske etničke skupine, kao ih je ovdje na osnovu izloženoga poimam, moćemo govoriti u slučaju podravskih, pomurskih (zalskih) i gradišćanskih Hrvata s izraženom tendencijom naglog gašenja živog hrvatskog zavičajnog idioma i u tim sredinama.

Od društvenih promjena 1991. g. u Mađarskoj i nastanka samostalne države Hrvatske, ustanove Hrvata odvojene su od srpskih, naziv hrvatski pa i hrvatski književni jezik sve je više u optjecaju, dosta se toga promijenilo i u gledištima o vrijednostima što ih predstavljaju dijalektni idiomi, no pouzdani vrijednosni sudovi mogu se dati tek nakon što zaživi novoustrojena praksa.

Dr. Barics Ernő